Vijesti sa svjetskih berzi o padu cijena sirove nafte i novim globalnim dogovorima obično donose olakšanje vozačima širom svijeta. Međutim, u Bosni i Hercegovini te informacije imaju potpuno drugačiju težinu. Kod nas radost zbog globalnog pojeftinjenja uvijek stigne prerano, jer se put od svjetske berze do domaćeg točionika mjeri neobjašnjivom i tromom ekonomskom logikom.
Već godinama svjedočimo istom, dobro uigranom scenariju. Kada cijene nafte na svjetskom tržištu skoče, pa makar i minimalno, domaći naftaši reaguju u roku od nekoliko sati. Cjenovnici na pumpama se mijenjanju brzinom svjetlosti, a dežurni analitičari nas promptno obavještavaju o „neminovnosti tržišnih kretanja“.
Međutim, kada se ti isti globalni grafikoni strmoglavo spuste, na domaćem tržištu nastaje muk. Dok globalne berze bilježe korekcije, prosječna cijena dizela u BiH i dalje tvrdoglavo stoji na oko 3,72 KM po litru, dok se litar benzina Super 95 u prosjeku plaća 3,41 KM, a autoplin drži nivo od 1,41 KM. Odjednom nastupa faza mističnih „starih zaliha“ koje se moraju potrošiti, a proces prilagođavanja cijena pretvara se u sedmice čekanja.
Ova inertnost je posebno sporna kada se uzme u obzir zakonski okvir. Prema zvaničnim odlukama Federalnog ministarstva trgovine i nadležnih institucija, trgovačke marže na naftne derivate su strogo ograničene: maksimalno 0,06 KM po litru u veleprodaji i 0,25 KM po litru u maloprodaji. Iako su ove mjere osmišljene da ublaže udare i zaštite životni standard građana, u praksi se prostor unutar zakonski dozvoljene marže nerijetko maksimalno rasteže. Dok nabavne cijene padaju, domaće cijene na pumpama se zadržavaju na samom plafonu ekonomske opravdanosti, koristeći tromost sistema na štetu potrošača. Ta asimetrija u reagovanju odavno je prestala biti odraz tržišnih zakonitosti i postala tiha spekulacija na račun građana.
Gorivo u BiH nije luksuz, ono je krvotok ekonomije. Dok cijena dizela vještački stagnira blizu rekordnih nivoa, lančano se održavaju i visoke cijene hrane, prevoza i svih ostalih osnovnih životnih namirnica. Na taj način, odgađanje spuštanja maloprodajnih cijena direktno produžava inflatorni pritisak koji ionako preteško pada na kućne budžete.
Dok se globalni energetski tokovi preslažu, a strateške rezerve ublažavaju pritisak na zapadna tržišta, domaći potrošači ostaju taoci prećutnih kalkulacija. Vrijeme je da tržišne inspekcije prestanu biti nijemi posmatrači i pojačaju nadzor nad formiranjem cijena kako bi se pojeftinjenja sa svjetskih berzi konačno osjetila u novčanicima bh. građana. Do tada, svaka vijest o padu cijena nafte za nas ostaje – samo prerano radovanje.
