Belinda Stijak uz majčinstvo sazrela kao glumica: Morate kopati po sebi i dati lično

Mnogo. Čini mi se da sam već sa prvim djetetom sazrela preko noći. Majčinstvo sa sobom nosi veliku dozu odgovornosti, požrtvovanosti, dobru organizaciju, tako da se sve to prenese i na posao.

Rekla je ovo za „Glas Srpske“ Belinda Stijak, glumica Narodnog pozorišta RS, koja je nedavno po drugi put postala majka. Ova svestrana i poznata umjetnica  kaže da je počela više da cijeni vrijeme, a ne krije da joj majčinstvo otvara neke emocije koje su za glumca i te kako veliki dar.

– Počela sam više da cijenim vrijeme, i u radu na predstavama gledam da ga maksimalno iskoristim tokom proba. Majčinstvo otvori neke emocije koje niste ni znali da posjedujete i sve to je za glumca veliki dar. Mnogo me obogatilo.

GLAS: Dugo godina ste jedan od glavnih saradnika Gradskog pozorišta „Jazavac“. Takvo povjerenje ste stekli upravo svojim maksimalnim angažovanjem i, kako ljudi stručni za to ističu, talentom, a prvi umjetnički zadaci očekuju Vas u junu, kada će biti održana tradicionalna Sedmica Studija u „Jazavcu“ gdje će banjalučki mališani izvesti svoje glumačke zadatke. Čemu najviše učite banjalučke klince, na čemu je pedagoški akcenat i, generalno, možete li reći nešto više o mentorstvu  u Studiju glume „Jazavac“?

STIJAK: Od prošle godine sam postala koordinator u Studiju „Jazavac“, pored toga što sam dugo godina predavač, i zbog toga sam neizmjerno srećna i zahvalna, jer rad sa djecom u Studiju zaista smatram važnim i bitnim segmentom za društvo. U junu nas čekaju Dani Studija „Jazavac“, i naziv smo morali korigovati u skladu sa tim da se broj članova iz godine u godinu povećava i da su grupe sve mnogobrojnije. To su dani kada svi skupa uživamo, i djeca i predavači. Oni se mnogo raduju da pokažu pred publikom sve na čemu su radili prethodnih deset mjeseci, a bilo je mnogo zadataka. Prvenstveno ih na časovima učimo da budu dobri ljudi, da imaju osjećaja i empatije jedni za druge, da se poštuju i uvažavaju, a zatim ih učimo bontonu i savladavamo osnovne glumačke zadatke. Iskreno, velika je privilegija i odgovornost raditi sa djecom i divno je znati da ste na neki način, putem umjetnosti, i vi dali mali doprinos razvoju njihove ličnosti.

GLAS: Pored toga što se odlično snalazite na daskama kao glumica, podjednako ste uspješni i dobri u režijskim zadacima. Režirali ste u mnogim pozorištima, a neke su predstave i nagrađivane. Koje su okolnosti dovele do toga da preuzmete zadatak režisera i ko je  uticao da se borite sa pozivom kakav je režija, gdje pohvale stižu posljednje, a kritike, nekako, prve? 

STIJAK: To ste divno rekli. Nakon što sam diplomirala i stekla zvanje glumice, kolega Stevan Šerbedžija mi je predložio da upišemo pozorišnu režiju i ja sam pristala, više iz želje da još nešto naučim kao glumica, nego što sam imala pretenzije da budem rediteljka. Upisali smo pozorišnu režiju u klasi profesora Nenada Bojića, koji nam je otvorio neki novi svijet i pokazao čari režije. Od tog momenta sam poželjela da se bavim i tim pozivom. Na drugoj godini školovanja sam privremeno zaustavila studiranje, a sada sam se vratila na fakultet da ispunim obaveze koje su preostale i opet imam ogromnu sreću da mi je sada profesor reditelj Dušan Petrović, koji je prvenstveno divan čovjek, a onda i erudita, čovjek sa mnogo znanja koje jasno i lako prenosi studentima.

GLAS: Kada smo već kod režije, imali ste čast da asistirate mnogim našim velikanima pozorišne umjetnosti, to su zaista velika rediteljska imena. Jedan od takvih je Egon Savin. Zajedno ste radili 2015. na čuvenom Simovićevom tekstu „Čudo u Šarganu“ u Narodnom pozorištu u Beogradu, a 2014. „Mrešćenje šarana“ u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Za Vas kao mladu umjetnicu pretpostavljamo da je bilo dosta uzbudljivo, uz veliku dozu odgovornosti… S današnje tačke gledišta, kako Vam se čini ta saradnja s velikim Egonom  i šta ste najviše naučili iz tog projekta?

STIJAK: To je velika sreća. Nisam ni bila svjesna kome asistiram i koliko ću iz tih procesa naučiti o samom promišljanju pozorišta. Egon se čvrsto drži osnovnih teatarskih postulata, insistira da se od toga ne odstupa i nema kompromisa. Nesebično dijeli znanje, a ja sam, željna tog znanja, sve zapisivala i upijala. Tek sada sam svjesna kakvu sam priliku dobila i od koga sam imala sreću da učim. Mnogo volim klasičnu školu režije, etiku i estetiku za koju se zalaže Egon Savin.  Zahvalna sam za te prilike. Jako.

GLAS: Vi ste član Narodnog pozorišta RS skoro deset godina, ako se ne varamo. Iza Vas su mnogobrojne uloge, nažalost, nećemo moći da se osvrnemo pojedinačno, ali u jednoj od kultnijih banjalučkih predstava „Naši dani“ autora Željka Stjepanovića igrate jako zanimljivu ulogu, a to je uloga Dare, gdje ste uskočili kao rezerva, a stvorili svoj karakter.

STIJAK: Nakon što je naša draga koleginica Gordana Milinović odlučila da je došlo vrijeme da se odmori od pozorišta, meni je ponuđeno da uskočim u njenu ulogu. Međutim, Goca je nezamjenljiva i samim njenim odlaskom predstava gubi jednu značajnu notu. Potrudila sam se da lik Dare odigram iz svog ugla, ali da opet ima svoju osnovnu funkciju i cilj. Tekst koji je napisao Željko Stjepanović je aktuelan, istinit,  jednostavan i bolan, pa je vjerovatno to razlog zašto publika predstavu doživljava lično i zašto se često vraćaju da je gledaju.

GLAS: Krajem prošle godine imali ste premijeru sa predstavom „Švabica“ pisca L. Lazarevića, a u režijskom maniru Dušana Petrovića. Belinda Stijak u ulozi famozne Evice Maričić. Možete li reći nešto više o ovom projektu kao i o Vašoj ulozi, kako ste se spremali za Evicu, da li je bilo nekih prepreka u stvaranju lika?

STIJAK: Divan proces, saradnja i divna, topla predstava. Reditelj Dušan Petrović je neko ko vam daje slobodu kao glumcu, ali vas vješto vodi kroz cijelu predstavu, tako da vam ne da da skliznete i skrenete sa puta. Bilo mi je izazovno to što je Evičin lik većinom napisan u monološkoj formi, formi pisama. Trebalo je vremena da nađemo put i način da se to savlada, tako da djeluje prirodno i kao prisan razgovor sa bratom iako preko puta mene ne stoji partner, odnosno partner mi je publika. Tu mi je dosta pomogao kolega Boris Šavija. Poslije jedne probe mi je rekao: „Belinda, to što govoriš još miriše na papir, mora to prirodnije“. Ostao je sa mnom poslije probe i pomogao mi. To se ne zaboravlja. Ista ta „stara škola“ je i glumica Slađana Zrnić. Tolika želja da pomogneš kolegi je nešto sjajno, dragocjeno i veliko, nešto što treba svi da njegujemo.

GLAS: Jednom prilikom ste izjavili da je gluma skup sport. Kako biste objasnili ovo čudno naravoučenije?

STIJAK: Ne sjećam se da sam to izjavila. (Smijeh). Vjerovatno sam pod tim mislila na odricanja koja gluma zahtijeva. Kada ste u procesu rada na predstavi, nemate tačno definisano radno vrijeme. Igrate predstave i kada su neka porodična slavlja i kada tugujete. Morate kopati po sebi, dati ono svoje lično, a to nekada zaista nije lako, koliko god se drugačije činilo gledajući iz publike.

GLAS: Kakvi su dalji planovi vezani za umjetnost ili je još rano za potpuni povratak na scenu?

STIJAK: Trenutno imam privilegiju da sam kod kuće i uživam sa djecom, nema ništa plemenitije i ljepše. Na trećoj sam godini pozorišne režije i u septembru ću postavljati komad „Vernisaž“ Vaclava Havela. Početkom sljedeće godine se vraćam da igram predstave u svom matičnom Narodnom pozorištu Republike Srpske i da radim na novim projektima, čemu se neizmjerno radujem.

Želje

GLAS: Kada biste kojim slučajem imali čarobni štapić da birate ulogu iz klasične književnosti ili istorije teatra, koja bi to uloga bila i zašto baš ona?

STIJAK: Heda Gabler, Henrik Ibzen. Na studijama glume sam igrala taj lik i zaljubila se u nju. Ona je jedan od najhrabrijih i najkompleksnijih ženskih Ibzenovih likova. Drama je psihološki kompleksna, a Heda nije ni klasična heorina ni čista negativka, ona je jedan šarenolik portret. Jako inspirativna za igru i rad. A što se tiče domaćih pisaca i njihovih djela, voljela bih igrati u bilo kom komadu Ljubomira Simovića, Ace Popovića, njihove likove nekako duboko osjećam, razumijem i doživljavam kao svoje.

(glassrpske)