Kako se pokušaj djece da poprave raspoloženje roditelja može odraziti na njihove emocije

“Lijepo je kada te pokušaju razveseliti ako imaš težak dan. To je tako slatko kada imaju pet godina. I ja sam to voljela, sve dok nisam vidjela kako ih to počne opterećivati kada postanu stariji”, kazala je.
Ona ističe da ta navika kasnije može prerasti u panične napade i osjećaj odgovornosti za tuđe emocije. Osim toga, naglašava da djeca ne bi smjela osjećati obavezu da regulišu emocije odraslih.”Svi mislimo da su slatki i empatični, a zapravo nas pokušavaju regulisati”, tvrdi ona.
Uz to, Williams je predložila drugačiji pristup roditelja.
Kada dijete kaže: “Nemoj biti tužna mama”, roditelj bi trebao odgovoriti: “Imam neke ‘odrasle’ osjećaje, ali se nosim s njima. Ovo nije tvoj posao. Hvala što brineš o meni, to je stvarno slatko”. Ona je mišljenja da bi odrasli trebali obrađivati svoje emocije s drugim osobama kako djeca ne bi preuzimala ulogu “malih terapeuta”.
Opasnost ovakvog preuzimanja emocionalne odgovornosti potvrdila je bračna i porodična terapeutkinja Sarah Epstein, koja je pojasnila da se emocionalna parentifikacija definiše kao hronična zamjena uloga koja proizlazi iz nemogućnosti roditelja da upravlja svojim emocijama i brine o svom djetetu.
Williams naglašava da djeca ne bi smjela biti emocionalni oslonac roditeljima te da se uloge ne smiju zamijeniti.
klix
