Slavna iračka rijeka Tigris, žila kucavica drevne Mesopotamije, suočava se s prijetnjom potpunog isušivanja i teškog zagađenja. Ukoliko se hitno ne preduzmu mjere za njeno spasavanje, život drevnih zajednica koje obitavaju na njenim obalama biće nepovratno izmijenjen.
Jedan od onih čija sudbina zavisi od rijeke je šeik Nidham Kreidi al-Sabahi, 68-godišnji vođa jedne od najstarijih gnostičkih religija na svijetu. Prema njegovim vjerskim uvjerenjima, smije piti i koristiti isključivo vodu iz tekuće rijeke. Šeik, duge sijede brade i kose koju po tradiciji ne smije šišati, tvrdi da se nikada nije razbolio pijući vodu iz Tigrisa jer vjeruje da je čista sve dok teče.
Ali, surova stvarnost je da bi rijeka uskoro mogla u potpunosti presušiti. “Nema vode, nema života”, sažima šeik Nidham, mandejski vjerski vođa koji živi u gradu Amarah na jugu Iraka, na obalama rijeke u koju je uranjan od prvog mjeseca života.
Voda kao temelj vjere
Mandejci, čija je domovina južni Irak više od hiljadu godina, pripadnici su jedne od najstarijih gnostičkih religija na svijetu. Voda je centralni element njihove vjere, a svaki važan životni događaj, od vjenčanja do posljednjeg čišćenja prije smrti, zahtijeva ritualno pročišćenje u rijeci. Grad Amarah, središte provincije Maysan, izgrađen je oko Tigrisa.
“Za našu religiju, važnost vode je poput vazduha. Bez vode, život ne bi postojao. Na početku stvaranja, Adam je bio prvi čovjek na Zemlji. Prije Adama je bila voda, a voda je bila jedan od elemenata koji su stvorili Adama”, objašnjava šeik Nidham.
Kolijevka civilizacije u krizi
Tigris je, uz Eufrat, jedna od dvije legendarne rijeke koje su oblikovale Mesopotamiju, takozvani “plodni polumjesec” gdje se promijenila istorija čovječanstva. Na ovim su obalama razvijeni poljoprivreda, pismo i točak. Danas se vode Tigrisa koriste za navodnjavanje, transport, industriju, proizvodnju električne energije i kao izvor pitke vode za otprilike 18 miliona Iračana.
“Sav život Iračana zavisi od vode. Sva civilizacija i sve priče koje čujete, zavise od te dvije rijeke. To je više od vode za piće, ili za navodnjavanje, ili za korištenje, ili za pranje… To je čak više od duhovnosti”, kaže Salman Khairalla, osnivač nevladine organizacije Humat Dijlah, posvećene zaštiti rijeke.
Decenije zanemarivanja i zagađenja
Ali, zdravlje rijeke narušava se već decenijama. Vrhunska iračka vodna infrastruktura postala je meta američkih snaga tokom operacije Pustinjska oluja 1991. godine. S uništenim postrojenjima za pročišćavanje, kanalizacija se počela izlijevati direktno u vodotoke.
Godine sankcija i sukoba spriječile su potpuni oporavak infrastrukture. Danas je u centralnom i južnom Iraku samo 30% gradskih domaćinstava priključeno na sistem za pročišćavanje otpadnih voda, dok u ruralnim područjima taj postotak pada na svega 1,7%.
Osim komunalnog otpada, u rijeku dospijevaju hemijska gnojiva i pesticidi iz poljoprivrede, industrijski otpad iz naftnog sektora te medicinski otpad. Studija iz 2022. godine pokazala je da je kvalitet vode na brojnim lokacijama u Bagdadu ocijenjena kao “loša” ili “vrlo loša”, a 2018. je najmanje 118.000 ljudi u Basri hospitalizovano nakon konzumacije zagađene vode.
Presušena žila kucavica
Problem nije samo zagađenje, već i dramatičan pad količine vode. U posljednjih 30 godina Turska je na Tigrisu izgradila velike brane, smanjivši dotok vode u Bagdad za 33%. Iran je takođe preusmjerio vodu iz rijeka koje napajaju Tigris.
Unutar samog Iraka, voda se prekomjerno koristi, posebno u poljoprivredi koja troši najmanje 85% površinskih voda. Klimatska kriza dodatno pogoršava situaciju. Irak je zabilježio pad padavina od 30% i nalazi se usred najgore suše u gotovo stotinu godina, a predviđa se da će potražnja za slatkom vodom premašiti ponudu do 2035.
Ovog ljeta, Tigris je bio toliko plitak da su ga ljudi mogli prehodati. Khairalla upozorava da su brane uzvodno i loše upravljanje vodom najveći problemi jer se smanjenjem količine vode povećava koncentracija zagađivača. “Kvalitet vode zavisi od količine”, istakao je.
Kontroverzni sporazum s Turskom
Iračka vlada je više puta morala tražiti od Turske da pusti više vode iz svojih brana, dok turski zvaničnici često ističu problem rasipanja vode u Iraku. U novembru su Bagdad i Ankara potpisali mehanizam za rješavanje dijela problema, uključujući zaustavljanje zagađenja, uvođenje modernih tehnologija navodnjavanja i poboljšanje upravljanja vodama.
Sporazum je opisan kao dogovor “nafta za vodu”, budući da će infrastrukturne projekte preuzeti turske kompanije, a platiće se iračkim naftnim fondovima. Ali, sporazum je izazvao oštre kritike stručnjaka i aktivista zbog nedostatka transparentnosti i bojazni da se kontrola nad iračkim vodnim resursima prepušta Ankari, tim više što nije pravno obavezujući.
“Trenutno nema stvarnog sporazuma”, rekao je Mohsen al-Shammari, bivši ministar vodnih resursa. “Rekao bih da je to više kao izborna propaganda”, dodao je, aludirajući na činjenicu da je sporazum potpisan samo devet dana prije opštih izbora u Iraku. Iračka ministarstva voda i okoline te portparol vlade nisu odgovorili na pitanja za komentar.
Bez vode, šeik Nidham strahuje za budućnost Mandejaca u južnom Iraku. Mnogi su već napustili zemlju ili su se preselili uzvodno, u autonomnu regiju Kurdistan. Procjenjuje se da njihova svjetska populacija broji između 60.000 i 100.000, dok ih je u Iraku ostalo manje od 10.000. Umirući Tigris mogao bi zadati konačni udarac opstanku ove drevne zajednice.
