Ne želim da se bojim prekinuti s momkom, ali u ovoj državi svaka žena oko mene boji se i pronaći partnera, jer ne znamo ko je normalan, a ko će jednog dana pomisliti da ima pravo da nas ubije.
Aldina Jahić je ubijena jer je neko odlučio da njen život nije njen.
Da ima pravo da je presretne.
Da je udari.
Da izvuče pištolj.
Da je juri dok trči za pomoć.
Da joj puca u grudi u unutrašnjosti lokala, u gradu u kojem je tek počela život.
I pitam vas ja: Kako je moguće da čovjek dobija dozvole za oružje tako lako u 2025. godini?
Kakva je ovo država u kojoj je do pištolja lakše doći nego do zaštite?
A Aldina nije jedina, ovo je duga, krvava linija femicida koju ova država uporno pretvara u statistiku.
Nizama Hećimović — ubijena na lajvu.
Na lajvu.
Dok je ubica snimao.
Dok je oduzimao život majci svog djeteta.
Institucije? Posmatrale. Šutjele. Prebacivale odgovornost.
Jeste li je zaboravili? Nema veze, možda se prisjetite Amre Kahrimanović, žene kojoj je jednim metkom prekinut život usred tržnog centra u Tuzli.
Ništa? Nema veze, možda se sjetite Mileve Andrić iz Foče, koju je muž odlučio posjedovati, pa predati Bogu na istinu takođe metkom.
Amela Čičkušić? O, pa o njoj smo pisali makar tri dana, jer ipak ubijena je sa svoje dvoje maloljetne djece, Amarom (9) i Ajnom (2) od strane partnera i oca.
Hajde, prisjetimo se i Slađane Milošević iz Broda, brutalno ubijene od strane partnera krajem prošle godine. Nije tako davno bilo, a? Ne krivite sebe, barem ovih slučajeva imamo, nekog ćete se već sjetiti.
Hajde da probamo sa Mirjanom Majkić iz Gradiške, koju je udavio suprug, a onda dva sata sjedio pored njenog tijela kako bi se uvjerio da je umrla.
Nermina Ravlić? Njena priča je imala pažnju jedan dan duže jer je ipak bilo u pitanju udruženo maltretiranje partnera i njegove majke. Svakako – ništa.
A jedne Inele Selimović i 13-godišnjeg sina, koji su takođe izgubili život od junaka koji se kasnije krio po šumama i vikendicama. Da, ona je pokušala otići, ali brakorazvodna parnica nije baš mnogo zaustavljala ubicu.
Na desetine žena u posljednjih nekoliko godina i nijedna od ovih smrti nije zaustavila sljedeću.
NIJEDNA.
I danas se pitamo zašto se bojimo. Umjesto štita, postali ste naš metak.
Ne bojimo se mi ljubavi — bojimo se muškaraca koji misle da je posjeduju.
Ne bojimo se mi raskida — bojimo se njihovog „ne pristajem“.
Ne bojimo se mi života — nego države koja nas u tom životu ne štiti.
A onda dolazi najgore pitanje koje svaka od nas nosi u sebi:
Ako jednog dana poželim da raskinem — hoću li izaći živa?
Hoću li postati vijest?
Hoće li komšije reći da je bio „fin momak i da se nije očekivalo od njega da će mrava zgaziti, a kamoli brutalno ubiti“?
Hoće li sistem opet reći „nije se moglo znati“?
Moglo se.
Uvijek se može.
Samo se neće.
I zato kažem jasno: Ako nas već nećete štititi — dajte nam oružje. Same ćemo.
Ali zapravo, ne morate.
Oružje već imaju svi.
U ladicama, u gepecima, pod jastucima.
U rukama svakog „finog“ koji slavi rođenje sina pucajući u zrak.
Pucajući u nebo koje danas trpi rafale radosti, a sutra trpi metke u tijelima žena.
Pa recite nam:
Ako je već normalno da svaki drugi muškarac ima pištolj — šta ćemo mi?
Čime ćemo se mi braniti?
Sistemom koji ne radi?
Zakonima koji kasne?
Policijom koja kaže „nije procesuirala“?
Ili tišinom koja nas vijekovima sahranjuje?
Jer dok vi ćutite, dok čekate, dok mjerite „elemente krivičnog djela“, žene umiru.
Dajte nam oružje, ne da bismo slavile, nego da bismo preživjele.
Neću više.
Neću da moja braća i moja majka moraju da me prepoznaju po nakitu.
Neću da me traže po hitnim prijemima i hodnicima policije.
Neću da im iko ikada kaže: „Žao nam je, nismo mogli spriječiti.“
Neću da ikad čuju moje „bojim se“ i neću da me osvećuju.
Neću da ih društvo gleda sa sažaljenjem, kao još jednu porodicu koja je izgubila ženu jer je neko mislio da ima pravo na nju.
Neću da moja majka stoji iznad mog groba i pita se gdje je pogriješila.
Neću da moja braća nose krivicu koja nije njihova.
Neću da moji najbliži žive sa slikama koje ih progone do kraja života jer je sistem odlučio da nije važno reagovati na vrijeme.
Neću da budem još jedna priča koju ljudi prepričavaju dan-dva pa zaborave.
Neću da me pamte po sudskim zapisnicima.
Neću da mi ime bude ubačeno u statistiku koja raste, raste i raste, kao da su brojevi, a ne žene.
Neću da u zemlji u kojoj sam rođena živim kao meta. Neću da se bojim da volim, da živim, da kažem „ne“, da kažem „dosta“.
Neću da se bojim da odem, jer odlazak ne smije biti smrtonosna presuda.
Neću tužne tekstove i ljubavne epitafe na grobovima žena.
Neću više protestne šetnje sa istim umornim licima. Neću poražavajuće statistike koje niko ne čita.
Neću države u kojoj ubica ide da spava u toplu zatvorsku sobu, sa hranom na naš račun i dnevnicom zato što je zakucao ekser u zid, kao što je ranije zakucao posljednji u njen sanduk.
Neću da slušam kako „institucije rade svoj posao“ dok žene nestaju, svaka sljedeća brže od prethodne.
Neću da gledam kako se ubice nazivaju „nesretnim mladićima“ i „šteta, bio je lijep, upropastio se“.
Neću da se životi žena svedu na izvještaje, procente i hladne rečenice: „u toku je istraga“.
Neću da se bojim da volim.
Neću da se bojim da živim.
Neću da se bojim da odbijem.
Neću da se bojim da ostavim.
Neću da se bojim da pogriješim.
Neću da svako moje „ne“ bude potencijalna osmrtnica.
Neću da provjeravam gdje je izlaz dok sjedim s nekim na kafi.
Neću da vodim mentalnu evidenciju: „Da li djeluje normalno? Da li je impulsivan? Šta ako poludi?”
Neću da mi je sigurnost luksuz.
I najviše od svega —
neću da ova zemlja nastavi da živi kao da žene nisu ubijane, nego nestaju kao da nikada nisu postojale.
Aldina je juče bila živa.
Danas je statistika.
Sutra ako ne urlamo, ne pitamo, ne razbijemo zidove biće neka druga.
Možda ja.
Možda ti.
Možda neko koga volimo.
I zato ne pristajem na strah.
Jer ako se mi bojimo oni dobijaju.
A mi više nemamo života za bacanje.
Aldina, oprosti nam, znali smo šta radimo.
Piše: Neda Vukadin
Banjaluka.net
