Sve češće u savremenom roditeljstvu susrećemo djecu koja odgađaju obaveze, zaboravljaju zadaće, teško se pokreću na učenje ili pospremanje, a svakodnevnu komunikaciju prate rečenice poput “ne mogu sada” ili “poslije ću”.
Ovakva ponašanja posebno dolaze do izražaja u periodu pred kraj školske godine, kada se obaveze gomilaju, a očekivanja postaju veća i izraženija.
Roditelji u tim situacijama često pomisle da je riječ o ljenosti, međutim iskustvo iz prakse pokazuje da je stvarnost mnogo složenija.
Dijete koje odgađa obaveze najčešće nije dijete koje ne želi, nego dijete koje u tom trenutku nema kapacitet da odgovori zahtjevima.
Iza takvog ponašanja često stoji mentalni umor, zasićenje školskim obavezama, ali i nedostatak unutrašnje motivacije. Prisutan je i strah od neuspjeha koji može blokirati dijete, pa odgađanje postaje način da izbjegne suočavanje sa zadatkom.
Kod neke djece izražena je potreba za kontrolom pa kroz “neću sada” pokušavaju sačuvati osjećaj autonomije u okruženju u kojem se od njih mnogo očekuje.
Period pred kraj školske godine dodatno pojačava ove izazove. Djeca se suočavaju sa završnim testovima, popravljanjem ocjena i porukama da je sada “najvažnije zapeti”.
Roditelji, vođeni brigom, često pojačavaju kontrolu, podsjećaju, opominju i insistiraju. Takav pristup, iako dobronamjeran, povećava unutrašnji pritisak kod djeteta. Pritisak vodi ka otporu, otpor vodi ka odgađanju, a odgađanje dodatno povećava osjećaj neuspjeha. U tom krugu često nastaju prvi oblici anksioznosti.
Anksioznost kod djece ne izgleda uvijek kao strah koji je lako prepoznati. Ona se može manifestovati kroz odugovlačenje, zaboravnost, razdražljivost, povlačenje ili kroz fizičke simptome poput bolova u stomaku, glavobolje i hroničnog umora.
Posebno zabrinjava činjenica da se danas s anksioznošću susreću sve mlađa djeca, već u ranom školskom uzrastu, pa čak i prije toga.
Djeca koja bi trebalo da spontano istražuju i uče kroz igru sve češće odrastaju u atmosferi očekivanja, procjenjivanja i stalnog poređenja.
Važno je priznati i ono što roditeljima nije uvijek lako da izgovore. I sama sam kao majka u određenim trenucima pravila greške, nesvjesno stvarajući pritisak kroz očekivanja vezana za akademski uspjeh. Namjera je bila dobra, želja da dijete uspije i da ima sigurnu budućnost, ali efekat nije uvijek bio onakav kakav sam željela. Djeca ne žive samo naše riječi, nego i naša očekivanja, ton glasa i atmosferu koju stvaramo.
Dodatni izazov savremenog vremena jeste i konstantna stimulacija kojoj su djeca izložena.
Brzi sadržaji, ekrani i potreba za instant zadovoljstvom smanjuju kapacitet za fokus, strpljenje i odlaganje, pa zadaci koji zahtijevaju trud postaju još teži.
U takvom kontekstu očekivati da dijete samo od sebe razvije radne navike bez podrške i strukture nije realno. Zbog toga je važno da ovakvo ponašanje ne ignorišemo, ali i da ga ne etiketiramo.
Kada dijete nazovemo lijenim, ne podstičemo promjenu, nego pojačavamo osjećaj neadekvatnosti.
Mnogo je korisnije fokusirati se na konkretne korake i na stvaranje okruženja u kojem dijete može uspjeti.
Radne navike se razvijaju kroz male, ponovljive korake. Jasna struktura dana, podjela zadataka na manje cjeline i dogovoreni vremenski okviri daju djetetu osjećaj sigurnosti. Pauze nisu znak lijenosti nego potreba mozga da obradi informacije. Pohvala usmjerena na trud, a ne samo na rezultat, gradi unutrašnju motivaciju i osjećaj kompetentnosti.
Roditelji često, iz želje da pomognu, preuzimaju dio odgovornosti na sebe kroz stalna podsjećanja i kontrolu. Takav pristup kratkoročno olakšava svakodnevicu, ali dugoročno usporava razvoj samostalnosti. Dijete treba da ima priliku da iskusi i posljedice svojih izbora, jer upravo kroz ta iskustva uči odgovornost i gradi unutrašnju stabilnost.
Kraj školske godine ne predstavlja samo završetak jednog obrazovnog ciklusa, nego i važan razvojni trenutak. To je prilika da dijete nauči kako da se nosi sa pritiskom, kako da organizuje svoje vrijeme i kako da prepozna sopstvene granice.
Dijete koje govori “poslije ću” ne govori nužno o lijenosti.
U toj rečenici često se krije poruka da mu je previše i da mu je potrebna podrška kako bi naučilo da može drugačije.
Upravo u načinu na koji odgovaramo na tu poruku leži razlika između djeteta koje razvija anksioznost i djeteta koje uz podršku uči kako da se nosi sa životnim obavezama. (Autor je psiholog i porodični psihoterapeut)
