Majevička sela podno Jablan grada u aprilu mirišu na behar i bude uspomene, ali ispod livada i voćnjaka odjekuju zvuci rudarskih mašina koje neumoljivo brišu tragove života.
Stanovnici Jablana i Sarija, suočeni s provalijama i prinudnim iseljenjem, pitaju se – da li je ovo posljednji Vaskrs koji dočekuju na pragu svojih domova? Ispod bagera nestaju voćnjaci, stada i kuće, a s njima i decenijama građen način života.
Zaseoci oko Ugljevika, okruženi mladićem šljiva u cvatu, u aprilskom miru izgledaju bajkovito. Ali iza te ljepote krije se stvarnost – upozorenja o prekinutim putevima i opasnostima koje prijete životima i imovini.
Na području sela Jablani i Sarije, podno čuvenog Jablan grada, pojedine kuće doslovno vise nad provalijama, dok rudarske mašine rudnika „Ugljevik“ kopaju nova ležišta uglja. U sve praznijim selima, preostali stanovnici teško se mire s činjenicom da moraju napustiti svoja vjekovna ognjišta, iako razumiju potrebu za ugljem i električnom energijom.
Najstariji stanovnik Jablana, 92-godišnji Petar Jovanović, još se drži svog doma:
– Rođen sam ovdje, podno Jablan grada. Živio sam od poljoprivrede i građevine, podigao troje djece sa suprugom. Imam petoro unučadi i 14 praunučadi. Naše kuće su još tu, ali ko zna dokle – govori Petar s tugom.
Njegov sin Radoslav (61), penzionisani radnik rudnika, dodaje:
– Nekada smo imali asfaltni put, centar Ugljevika bio nam je na kilometar i po. Danas, do najbliže prodavnice imamo preko 11 kilometara lošeg makadama. Teško onome kome bageri dođu pod prozor.
Napominje i da često nestaje pitka voda, a nove pukotine se šire na brdu Baljak, iza rezervoara.
Savo Mikosavljević (85), penzionisani vozač rudničkog kamiona, sjeća se sličnih scena iz vremena svoje mladosti:
– I tada su kuće rušene, kop se širio. Sad je došlo na red i moje imanje. Kupio sam kuću u Ugljeviku, rudnik je obećao pomoći preseljenje.
Ljubo Aleksić, povratnik iz Jablanice, ratni veteran, ogorčeno kaže:
– Poslije rata sam ovdje pronašao mir. Danas ponovo pakujem kofere. Sin mi je u Holandiji, stado i pas Zeljov još su tu. Najviše mi je žao vinograda i stare kruške.
Mnoge porodice već su otišle – Miloševići, Jovići, Despotovići… A Aleksići su na putu.
Voćnjaci, livade i uspomene ovih vrijednih ljudi nestaju pod gusjenicama rudarskih mašina.
Možda im je ovo posljednji Vaskrs na ognjištu.
Ipak, u kući Nedeljka Jovanovića, uprkos grmljavini mehanizacije, zadržani su običaji. Na Veliki petak, Nedeljka je još jednom, kao što je učila od majke iz Tobuta, bojala jaja u lukovini, ukrašavala ih perom i voskom.
– Čuvam taj običaj koliko god mogu. Ali, sa strepnjom razmišljam da je možda ovo bio naš posljednji Vaskrs ovdje – kaže tiho, gledajući u nepovrat koji dolazi.
(Nula49)
