Sistem koji liječi, ali ne finansira: Priča Sarajke sa dijagnozom trostruko negativnog karcinoma dojke
Za razliku od drugih tipova karcinoma dojke, trostruko negativni karcinom ne sadrži estrogenske, progesteronske ni HER2 receptore, što ga čini teškim za liječenje standardnim hormonskim i ciljanim terapijama. Ova forma bolesti je ne samo otporna na brojne klasične lijekove, već i vrlo invazivna, s velikom sklonošću brzom širenju na limfne čvorove i udaljene organe.
Rano otkrivanje bolesti
Naša sagovornica naglašava da je rano otkrivanje bolesti bilo presudno za uspješan ishod. Redovno je radila samopreglede i dolazila na kontrole što je omogućilo doktorici Uni Delić iz Centra za dojku da uoči tumorno tkivo u dojci u samom začetku, iako je u vrlo kratkom vremenu nakon dijagnoze karcinom već metastazirao na limfne čvorove.
Liječenje je bilo izuzetno zahtjevno i trajalo je šest mjeseci, tokom kojih je pacijentica na sedmičnoj bazi primala hemoterapiju, dok je imunoterapiju dobivala na svakih 21 dan.
Smatra kako je bitno ukazati građanima da naša zemlja ima vrhunske stručnjake koji prate svjetske protokole u liječenju pacijentica i koji su dostupni unutar Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS).
U njenom slučaju, potpuni terapijski i patološki odgovor kod trostruko negativnog karcinoma je izvanredan rezultat u svjetskim okvirima.
“Malo je reći da sam sretna zbog takvog rezultata, ponosna na sebe i svoju borbu, ali i neizmjerno zahvalna ljekarima i osoblju Klinike za onkologiju. Ovaj rezultat je zajednička pobjeda struke i uma nad materijom”, kaže nam.
Ključnu ulogu u postignutom uspjehu imala je upravo imunoterapija, konkretno lijek Keytruda, koji se koristi u liječenju različitih vrsta karcinoma širom svijeta.
Kaže nam da je došlo do povlačenja primarne tumorske mase, što je omogućilo izvođenje mastektomije, odnosno operacije odstranjivanja dojke koju je izvela prim. dr. Edina Balta sa Klinike za onkološku i glandularnu hirurgiju.
Nakon mastektomije, urađena joj je i rekonstrukcija dojke, koju je izveo doktor Goran Obradović sa Klinike za rekonstruktivnu i plastičnu hirurgiju.
Ističe kako je Klinika za onkologiju KCUS-a, predvođena izuzetnim timom onkologa na čelu sa profesorom Semirom Bešlijom i ordinirajućom doktoricom docenticom Berisom Hasanbegović, zabilježila izuzetan medicinski uspjeh u njenom liječenju.
Patološka analiza tkiva uklonjenog tokom operacije pokazala je da je postignut potpuni patološki odgovor – u izuzetom tkivu nije bilo prisutnih ćelija raka, kako u regiji primarnog tumora tako i u limfnim čvorovima. Takav rezultat je rijedak i predstavlja izuzetno ohrabrujući medicinski uspjeh.
Međutim, iza ove pobjede medicine i humanosti krije se i bolna sistemska nepravda.
Kao problem, na koji je i sama naišla, ističe činjenicu da Fond solidarnosti koči zdravstvene ustanove u isporuci lijekova.
“Stekla sam utisak da su onkolozi često zanatlije bez alata. I sama sam liječena u skladu sa takvim protokolom, a jedina razlika između mene i većine drugih pacijentica koje se liječe istim protokolima se ogleda u činjenici da sam uspjela ‘isfinancirati’ protokol o svom trošku. Planom liječenja indicirano je osam imunoterapija po 12.000 KM”, objašnjava nam sa žalom što mnoge žene nemaju način da sebi obezbijede terapije koje će ih održati u životu.
Lijek na kredit
Udruženja koja okupljaju onkološke pacijente i zastupaju njihova prava često ukazuju na to da mnoge pacijentice dižu kredit kako bi sebi omogućile liječenje. Međutim, veliki broj je onih koje ni kredit ne mogu podići ili čak nemaju članove porodice koji im mogu pomoći.
Kaže nam da je Fond solidarnosti odbio učestvovati u finansiranju terapije, uprkos njenoj ključnoj ulozi u spašavanju života.
Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da se ovaj isti lijek već nalazi na listi lijekova Fonda solidarnosti, ali samo za jednu vrstu karcinoma – urotelni karcinom (najčešći tip raka mokraćnog sistema) kod pacijenata koji nisu kandidati za hemoterapiju na bazi cisplatina, a čiji tumori eksprimiraju PDL-1, što znači da ih imuni sistem ne može lako prepoznati i napasti.
Dakle, lijek je već priznat i finansira se iz javnih sredstava, ali isključivo za određenu dijagnozu.
Postavlja se pitanje zašto pravo na život postaje pitanje vrste karcinoma, a ne potrebe pacijenta?
U ovom slučaju, nije riječ o luksuznom liječenju, već o standardnoj terapiji prema međunarodnim smjernicama, koja je pacijentici značila razliku između života i smrti.
“Moja priča nije samo medicinska pobjeda, ona je podsjetnik da nijedan život ne bi smio zavisiti od novčanika. Pravo na liječenje mora biti univerzalno. Svaka ovakva priča je i apel vlastima da nijedan lijek koji spašava život ne smije biti selektivno dostupan. Jer život nema cijenu – osim kada to administracija odluči”, ističe.
Na kraju razgovora smo je pitali kakvu bi poruku uputila svim pacijenticama čiju borbu saosjeća.
“Pored prevencije i redovnih (samo)pregleda, još jedna važna poruka pacijenticama bi bila da aktivno učestvuju u procesu svog liječenja – da se interesuju o svim aspektima svoje dijagnoze, da surađuju sa svojim onkologom, da pokažu snagu, odlučnost i disciplinu u primjeni savjeta i preporuka onkologa. Takav stav u mnogočemu olakšava liječenje i pomaže nam da zadržimo kontrolu nad situacijom i zdrav razum, koliko je to moguće”,
