Pitanje položaja Srba u Unsko-sanskom kantonu ponovo je pred Ustavnim sudom Federacije BiH. Klub Srba u Skupštini USK pokrenuo je mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, a pred Ustavnim sudom sada se očekuje odgovor na pitanje da li su posljednjim odlukama kantonalnih institucija ugrožena ustavna prava srpskog konstitutivnog naroda.
Ovo, međutim, nije prvi put da Srbi iz Unsko-sanskog kantona zaštitu svojih prava traže pred najvišom sudskom institucijom Federacije BiH.
Naprotiv, iza ovog slučaja postoji čitav niz odluka Ustavnog suda FBiH koje pokazuju da pitanje ravnopravnosti Srba u USK nije novo niti beznačajno.
U predmetu U-32/17, Ustavni sud FBiH razmatrao je zahtjev Kluba zastupnika Srba u Skupštini USK u vezi sa imenovanjem privremenog Upravnog odbora Univerziteta u Bihaću, kao i izborom predsjedavajućeg, zamjenika predsjedavajućeg i članova radnih tijela Skupštine. Sud je tada utvrđivao i da li je prilikom donošenja tih odluka ispoštovana ustavna procedura glasanja po klubovima konstitutivnih naroda.
Još važnija je presuda U-29/23 iz 2023. godine. U tom predmetu Sud je utvrdio da je imenovanjem zamjenika kantonalnog pravobranioca iz reda bošnjačkog naroda povrijeđen vitalni nacionalni interes konstitutivnog srpskog naroda.
Ustavni sud je tada konstatovao da bi nakon tog imenovanja Kantonalno pravobranilaštvo USK bilo popunjeno licima iz jednog konstitutivnog naroda, iako su u konkursnoj proceduri učestvovali i kandidati iz reda srpskog naroda. Sud je upravo zbog takve situacije utvrdio povredu vitalnog nacionalnog interesa Srba.
Posebno je značajno što je sam Ustavni sud u toj presudi naveo i svoju raniju praksu – Mišljenje U-16/05, presudu U-32/17 i presudu U-33/19 – čime je potvrdio kontinuitet ustavno-sudske zaštite vitalnih interesa konstitutivnih naroda.
Zato se danas mora postaviti jednostavno pitanje: koliko puta Srbi u Unsko-sanskom kantonu moraju pred Ustavnim sudom dokazivati da njihova ustavna prava postoje?
Ako je Sud već jednom utvrdio povredu vitalnog nacionalnog interesa Srba u USK, a ranije razmatrao i pitanja njihovog učešća u radu kantonalnih institucija, onda aktuelni slučaj nije izolovan incident. On je dio šireg pitanja – da li se princip konstitutivnosti i ravnopravnosti Srba u ovom kantonu primjenjuje u praksi ili samo postoji na papiru.
Institucije Unsko-sanskog kantona imaju obavezu da poštuju Ustav i prava svih konstitutivnih naroda. Politička većina ne može biti izgovor za zanemarivanje ustavnih garancija.
Zato je potpuno legitimno pitati: ćute li institucije dok Srbi ponovo moraju tražiti zaštitu svojih prava pred Ustavnim sudom?
Ovdje nije riječ samo o jednoj funkciji, jednom imenovanju ili jednoj skupštinskoj odluci. Riječ je o principu da Srbi, kao konstitutivan narod, moraju imati stvarnu mogućnost učešća u institucijama i odlučivanju.
Ustavni sud je već pokazao da može stati u zaštitu tog principa. Sada je pred njim novo pitanje i nova prilika da jasno kaže gdje prestaje politička većina, a počinje obaveza poštovanja ustavnih prava konstitutivnog srpskog naroda.
Jer ako se ustavna prava moraju iznova dokazivati pred sudom, onda pitanje više nije samo da li su Srbi ravnopravni na papiru – već da li su ravnopravni i u stvarnom političkom i institucionalnom životu Unsko-sanskog kantona.
