Arnej Misirlić podijelio iskustvo s Antarktika: “Stajao sam na kraju svijeta, dva oka su malo za te prizore”

Dok smo svi gledali snimke Kolinde Grabar Kitarović kako skače u ledeno more, u ekipi koja je posjetila Antarktik bio je i bh. fotograf Arnej Misirlić.

Govoreći za Klix.ba podijelio je kako je izgledao sam dolazak do Antarktika, dojmove s putovanja uz zabilježene fotografije i snimak, uz sve zanimljivosti i izazove na koje su naišli.

Na put su krenuli iz Punta Arenasa (Foto: Arnej Misirlić)

“Stajati na kraju svijeta. To bi možda bila jedna rečenica kojom bi se mogao opisati osjećaj kada kročite na Antarktiku, koliko god to paradoksalno zvučalo uzimajući u obzir da zemlja svojim oblikom i nema baš ni kraj ni početak, ali sve emocije sabrane u tom jednom trenutku su bile, stojim na kraju svijeta”, započinje Misirlić svoje prisjećanje na trenutke na Antarktiku.

Potom se osvrnuo na sam put do kontinenta okovanog ledom.

Misirlić i ekipa turista na Antarktiku (Foto: Arnej Misirlić)

“A put do kraja svijeta se do tog momenta činio sve osim lakim, onako subjektivno gledano uz propuštene letove, izgubljene kofere pa sve do silovitog udara točkova Avrojet aviona Antarctic Airwaysa u šljunčanu pistu King George Islanda. Naš put na Antarktiku je započeo iz čileanskog grada Punta Arenasa, koji je na samom jugu Čilea. Mjesto vječnog vjetra i gdje temperatura rijetko prelazi 15 stepeni. Sve osim kako mi Balkanci zamišljamo jug i našu frazu: ‘Idem malo južnije'”, navodi Misirlić.

U nastavku dodaje: “A neki Balkanci su se čak prije 150 godina odvažili zaputiti u taj najjužniji grad Čilea i to hrvatski doseljenici sa dalmatinskih otoka koji su, nakon što je stradala vinova loza potkraj 19. stoljeća se zaputili na drugi kraj svijeta ‘trbuhom za kruhom’. Čak nekih 40 posto stanovnika Punta Arenasa i danas čine potomci hrvatskih doseljenika, uključujući i još uvijek aktuelnog predsjednika Čilea, Gabrijela Borića. Pomalo bizaran prizor ravan paralizi sna je doći na drugi kraj svijeta nekih 15.000 kilometara od Balkana i ugledati hrvatske zastave kako se vijore na tom neumoljivo snažnom vjetru Patagonije. I onda pomislim da možda moj put do kraja svijeta i nije bio toliko težak”.

Hrvatska zastava u Patagoniji (Foto: Arnej Misirlić)

Antarktik svim onim što jeste izaziva strahopoštovanje, navodi Misirlić, te dodaje: “Beskrajni prizori ledenih glečera koji takvom silinom i zvukom se lome i padaju u more. Obrisi planina koji se pomalo nadrealno svojom bjelinom pretapaju u plavetnilo vode. Vjetar koji nemilice gura taj najčišći zrak na svijetu kao da ga pokušava zauvijek uvući u vaše kosti. I zalasci sunca koji nemaju ni kraja ni početka i čini se kao da vječno traju”.

Bh. fotograf dalje opisuje prizore: “Kolonije pingvina koje se stapaju s horizontom. Kitovi koji izranjaju silinom i uz huk izbacivanja vode, kao da samo žele da nas podsjete na svoje prisustvo i koliko smo mali u tom bespuću Antarktike. Ledeno hladne vode na -2 stepena prilikom mog skoka. Sante leda koje privremeno pružaju utočiste pingvinima ili fokama. I svi ti prizori vrijedni najsimpatičnijih Pixarovih ili Disneyjevih crtića koji se odvijaju ispred vas dajući uz taj osjećaj strahopoštovanja jedan ogroman osjećaj zahvalnosti, zahvalnosti da baš sad, baš tu, stojim baš ja”.

“Čini mi se da su malo dva oka bila za nagledati se”, poručuje Misirlić (Foto: Arnej Misirlić)

“Antarktik je savršeno mjesto da nam ponudi prizor onog što priroda može da bude bez utjecaja čovjeka. I sve vrijeme putovanja se u meni provlačio osjećaj da su malo dva oka za nagledati se ovih prizora. I sada s nekim vremenskim otklonom i čini mi se da su malo dva oka bila za nagledati se, ali eto bar sam pokušao jednim Nikon fotoaparatom prenijeti sve to – kako vašim čitateljima, tako i mojim pratiocima na Instagramu. I sigurno neću uspjeti prenijeti sve čega sam se nagledao”, dodaje.

Ističe kako je i sam povratak sa Antarktike bio “iskustvo za sebe”, ploveći preko Drakeovog prolaza koji je poznat kao jedan od najopasnijih morskih prolaza na svijetu.

Povratak preko Drakeovog prolaza bio je posebno izazovan (Foto: Arnej Misirlić)

“Mjesto gdje se spajaju tri okeana i to Atlantski, Pacifički i Južni i u nedostatku bilo kakvog kopna ili otoka valovi se razvijaju do 30 metara visine. Mi smo imali sreću da su nas zadesili valovi od ‘samo’ 10 metara, pa smo proživjeli takozvani ‘Drake shake’ gdje velika većina putnika je imala ozbiljne oblike morske bolesti uključujući Kristijana koji je čak završio na injekcijama. Doduše, ja kao pravi stanovnik jednog primorskog grada poput Vogošće sam prošao bez većih posljedica prisjetivši se Fazline pjesme i stihova ‘a vala i jes more za mornare, ode moj Mujo u mornare’. Mada ruku na srce i ja sam se razveselio kao neki brodolomnik od prije par stoljeća kada sam ugledao Cape Horn i kopno. Ushuaia, nekadašnja kaznena kolonija i najjužniji grad na svijetu, se činila kao sasvim prikladna nagrada za kraj našeg putovanja”, navodi na kraju Misirlić.

Klix