Dragana Grujinović Kajiš, pjesnikinja iz Banjaluke sa trenutnom adresom u Minhenu, ovih dana u izdanju “Nove poetike” objavila je treću knjigu poezije pod nazivom “Pokušaj kačenja mjeseca o trsku”.
Prethodno, tačnije 2007. godine, objavila je zbirku “Lutanje kroz Id”, nakon što je rukopis ove knjige na konkursu Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske među pristiglima izabran kao najbolji, te 2017. godine zbirku “Krug dekorisanog vremena”, koju je na konkursu podržalo Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske i Udruženje književnika Republike Srpske, Podružnica Banjaluka.
O svojoj novoj knjizi više je govorila za “Nezavisne”.
NN: U prvoj pjesmi kažete: “Svijet ne mrve apokaliptične scene/ već gram ljubavi koji mu fali”. Koliko je poezije u toj sintagmi “gram ljubavi”? Da li svijetu fali poezija ili je ima sasvim dovoljno?
GRUJINOVIĆ KAJIŠ: Branko Miljković je rekao da je pjesnik oduvijek bio onaj koji u drugima liječi bolest od koje sam umire i možda bi ova rečenica bila najbolji uvod u ovaj razgovor. Ljubav je u savremenom svijetu previše blisko prišla patetici, pa je važno izbjeći taj prizvuk, kako u životu, tako i u poeziji. Svaki gram poezije je zato važan. Svijetu treba istine, a poezija jeste istina. Pjesnik živi svoje stihove, oni su njegova istina servirana čitaocu kao lijek.
NN: Naslovna pjesma knjige, čini mi se, otkriva sukob mašte i uvjerenja. Otkrijte nam iz Vašeg ugla u kakvom ste raspoloženju ispisali pjesmu “Pokušaji kačenja mjeseca o trsku”, pa i cijelu zbirku: koliko, kako i zašto je pisana?
GRUJINOVIĆ KAJIŠ: Pjesma je nastala u trenutku direktnog suočavanja sa činjenicom kako pogrešna uvjerenja mogu da natjeraju čovjeka (u ovom slučaju ženu) da iznova “gura kamen uz brdo i on se iznova vraća”. Možda bi Sizifova situacija jasnije objasnila naslov pjesme, pa i cijele zbirke. Ovo je bio moj način ili neko moje upozorenje.
NN: Jedan stih pjesme iz zbirke kaže: “Pravo vrijeme za krive ljude ne postoji”, drugi stih druge pjesme, pak, otkriva lirski subjekat bez megalomanskih želja. Jedan naslov glasi “Stanje mirovanja”, drugi “Vodič kroz normalan život”, treći “Godina poslije koje više neće biti isto” i sve to, uz još mnogo detalja u zbirci, otkriva određeni bunt prema nametnutim normama. Koliko je ravnopravna borba koju osjećamo u Vašoj poeziji između individualnog i kolektivnog, posebno u slučaju žene od koje se danas očekuje da uspješno vodi i porodicu i karijeru?
GRUJINOVIĆ KAJIŠ: Transgeneracijski smo “odlikovane” normama koje unaprijed određuju poziciju koju treba da zauzmemo. Prvenstveno mislim na poziciju žene u društvu, sa direktnim osvrtom na lična iskustva. Ova zbirka jeste “ogoljavanje” i jeste priča o tragičnoj sudbini neizgovorenih riječi. Jeste i svojevrstan bunt i posljedica nemogućnosti “ukalupljavanja”, ali i posljedica neravnopravne borbe.
NN: U knjizi se osjeća i određeno stanje zrelosti. Tanja Stupar Trifunović u recenziji za knjigu uviđa da ste u svoju do sada izrazito lirsku poeziju uveli ironiju, više narativnosti, oštrije i realističnije sagledavanje života. Koliko Vi uviđate da je Vaša treća zbirka poezije, uslovno rečeno, zrelija od prethodne dvije?
GRUJINOVIĆ KAJIŠ: Sazrijevanje poezije je došlo kao posljedica niza unutrašnjih procesa koje sam osjetila kao egzistencijalnu potrebu. Svakako da je prisutan veliki iskorak u vidu transparentnijeg kazivanja unutrašnjih dijaloga, ironično prikazivanje savršenstva kojima smo zatrpani i blagostanja koje nam je servirano na gladan želudac. Poeziju sam vidjela kao dobar način i komunikaciju za izlazak iz sigurnog okvira, koji i nije uvijek pravo utočište. Mislim da je Tanja na dobar način osjetila sve što sam htjela reći.
NN: Promijenili ste adresu i iz Banjaluke preselili u Minhen. U Vašoj knjizi čitamo kako u Minhenu jače čujete točkove kofera i uopšte cijeli jedan ciklus govori o migraciji. Da li je sredina u kojoj trenutno živite više inspirativna za život, a manje za poeziju. ili se to samo nama koji smo ostali ovdje tako čini?
GRUJINOVIĆ KAJIŠ: Ako govorim o migraciji u nekom ličnom iskustvu, ona, sama po sebi, nikada nije jednostavna, čak i u mom slučaju koji je bio stvar nečeg mnogo većeg od egzistencijalnog pitanja. Točkovi kofera simbolišu snagu i izlazak iz zone komfora, koja i te kako može da bude ljekovita. U tim koferima stane onoliko čovjeka koliko je spreman da ponese. Nadam se da bi ovo bio dobar odgovor.
NN: Uzimajući u obzir Vašu profesiju da ste diplomirali na Odsjeku za socijalni rad i vodili literarne radionice licima s problemima na polju mentalnog zdravlja recite nam da li i, ako da, koliko poezija u sebi sadrži terapijskog?
GRUJINOVIĆ KAJIŠ: Primarno obrazovanje mi je svakako bilo dragocjeno, jer sam kroz tu prizmu mogla da sagledam jasnije lična, ali i iskustva ljudi koji su me doticali. Poezija je katarzična za onoga ko je piše, možda mnogo više nego za samog čitaoca. Uvijek i iznova je dragocjeno iskustvo gledati kako iz različitih uglova i istog odstojanja ljudi žive jednu te istu priču.
NN: Kako vidite regionalnu književnu scenu, koje su njene prednosti i nedostaci?
GRUJINOVIĆ KAJIŠ: Pratim regionalnu književnu scenu i mnogo volim da čitam knjige domaćih autora. Veseli me činjenica da su moji izbori često naši regionalni autori. Čak i sa ove distance trudim se da sakupim što više informacija o književnim dešavanjima kod nas. Uz savremenu tehnologiju to je svakako mnogo lakše.
nezavisne novine
