BRISEL – Penzija sa 65 godina, koja je decenijama važila za simbol završetka radnog vijeka, u Evropi polako gubi status pravila. Starenje stanovništva, pad broja radnika i sve veći pritisak na penzijske fondove natjerali su brojne države da mijenjaju postojeće modele, pa će buduće generacije u pojedinim zemljama raditi i do sedme decenije života.
Prema analizi Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), starosna granica za odlazak u penziju u Evropskoj uniji do kraja 2060-ih povećaće se sa sadašnjih 64,7 na 66,7 godina za muškarce, dok će kod žena porasti sa 64 na 66,6 godina. Projekcije se odnose na generaciju koja je 2024. godine sa 22 godine ušla na tržište rada i koja bi, uz neprekidnu radnu karijeru, u penziju odlazila krajem 2060-ih.
Procjene
Evropa se suočava sa ubrzanim starenjem stanovništva koje bi moglo ugroziti dugoročni privredni rast i održivost penzionih sistema. Medijalna starost stanovništva Evropske unije u 2025. godini dostigla je 44,9 godina, što je za 2,1 godinu više nego 2015. godine.
Procjene pokazuju da bi bez imigracije Evropska unija do 2100. godine mogla izgubiti čak trećinu stanovništva, dok bi se do 2050. godine broj radnika mogao smanjivati za oko milion ljudi godišnje.
Manji broj zaposlenih znači sporiji privredni rast u trenutku kada troškovi za penzije i zdravstvenu zaštitu nastavljaju da rastu. Zbog toga ekonomisti smatraju da će mnoge evropske zemlje morati da sprovedu reforme penzionih sistema, prije svega postepenim povećanjem starosne granice za odlazak u penziju.
OECD navodi da je povećanje starosne granice jedan od najčešćih načina očuvanja finansijske održivosti penzionih sistema bez direktnog smanjenja penzija. Alternativa su veći doprinosi ili manja penziona prava, ali su takve mjere politički daleko osjetljivije.
Prema važećim propisima, najvišu starosnu granicu za odlazak muškaraca u penziju trenutno imaju Danska, Norveška, Island i Holandija – 67 godina, dok je prosjek Evropske unije 64,7 godina. Na drugoj strani je Turska, gdje muškarci u penziju odlaze sa 52 godine.
Međutim, naredne decenije donijeće velike promjene. U Danskoj bi granica mogla dostići čak 74 godine, u Estoniji 71, a u Italiji, Holandiji, Švedskoj i na Kipru 70 godina. Među najvećim evropskim ekonomijama najduže će raditi Italijani – do 70. godine života. U Njemačkoj granica će biti 67, dok će Francuzi i Španci u penziju odlaziti sa 65 godina. Najveća promjena očekuje Tursku, gdje će muškarci, prema projekcijama, umjesto sadašnje 52 godine raditi do 65. godine života.
Iako se u Republici Srpskoj za sada ne razmatra povećanje starosne granice na 67, 70 ili više godina, problemi koji su natjerali evropske zemlje na reforme sve su izraženiji i na ovim prostorima. Prema važećem Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, pravo na starosnu penziju stiče se sa 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.
Fond PIO Republike Srpske isplaćuje penzije za oko 295.000 korisnika. Prosječna penzija iznosi oko 700 maraka, dok penzije sa punim radnim stažom prelaze 1.000 maraka. Ipak, najveći izazov nije samo visina penzija, već odnos broja zaposlenih i penzionera. Kao i u većem dijelu Evrope, stanovništvo stari, broj mladih se smanjuje, a sve više radno sposobnih ljudi odlazi u inostranstvo.
Svi muče istu muku
Direktor Fonda PIO Republike Srpske Mladen Milić upozorava za “Glas Srpske” da je odnos broja osiguranika i korisnika prava već sada jedan od najvećih problema penzionog sistema.
– Broj aktivnih osiguranika, odnosno lica koja su prijavljena na obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, trenutno je 1,14 prema jedan. Dakle, 1,14 osiguranika plaća doprinose, a jedan je korisnik prava. To je trenutno najniži odnos između aktivnih i takozvanih pasivnih osiguranika na prostoru bivše Jugoslavije. Svi penzijski sistemi koji počivaju na međugeneracijskoj solidarnosti nalaze se u nezavidnoj situaciji jer broj korisnika prava raste brže od broja osiguranika – istakao je Milić.
Navodi da je slična situacija u većini zemalja nastalih na prostoru bivše Jugoslavije.
– Ako posmatramo područje bivše Jugoslavije, gotovo svi imaju odnos ispod dva osiguranika na jednog korisnika prava, izuzev Crne Gore, koja zbog sezonskog karaktera turizma u ljetnjoj sezoni angažuje oko 60.000 radnika u turističkom sektoru, pa se taj odnos popravi i iznosi oko 2,09 prema jedan. Svi ostali su daleko ispod toga. Najveći dio država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije ima odnos između broja osiguranika i korisnika prava ispod 1,5 prema jedan – kaže Milić.
Ukazuje da se sa istim izazovom suočavaju i najrazvijenije evropske zemlje, jer sve manje sistema može da se finansira isključivo iz doprinosa.
– Zemlje Evropske unije, naročito visokorazvijene države i zemlje Skandinavije, takođe se nalaze pred istim problemom. Samo Luksemburg i Norveška trenutno izvornim doprinosima, odnosno sredstvima koja se prikupe od uplata, mogu u potpunosti pokriti isplatu penzija. Kod svih ostalih država budžeti nadomiruju nedostajuća sredstva – istakao je Milić.
On je dodao da se razlike između sistema ogledaju i u stepenu pokrivenosti penzija iz doprinosa.
– Jedna od država na prostoru bivše Jugoslavije prikuplja samo 46 odsto sredstava potrebnih za isplatu penzija putem doprinosa, dok ostatak nadomiruje budžet. Kada je u pitanju Republika Srpska, nedostaje nam između 12 i 12,5 odsto sredstava na mjesečnom, odnosno godišnjem nivou. To nas svrstava među sisteme sa najmanjim procentom nedostajućih sredstava i najvećom pokrivenošću isplata penzija iz doprinosa – naveo je Milić.
Govoreći o mogućem povećanju starosne granice za odlazak u penziju, on je naglasio da je to samo jedna od mogućih mjera, ali ne i trajno rješenje.
– Sve države već uveliko razmatraju podizanje starosne granice. Međutim, ako se donese samo ta mjera, ona neće dati efekat koji se želi, jer je kratkoročnog karaktera. Ona može privremeno, na godinu ili dvije, u zavisnosti od toga za koliko godina se granica podiže, smanjiti broj novih penzionera, ali se nakon tog perioda nastavlja isti trend. Zato mora da se napravi kombinacija različitih mjera. Pored povećanja starosne granice, mora se ići sa stimulisanjem dužeg rada, razvojem dobrovoljnih penzijskih osiguranja i drugim rješenjima kako bi penzijski sistemi bili stabilniji, održiviji i dugotrajniji – poručio je prvi čovjek Fonda PIO.
Finansijsko planiranje
I finansijski savjetnik Vladimir Đukanović smatra da demografske promjene i sve veći pritisak na penzione sisteme pokazuju da se buduće generacije neće moći oslanjati isključivo na državne penzije.
Prema njegovom mišljenju, tradicionalni model u kojem veliki broj zaposlenih izdvaja sredstva za sve veći broj penzionera postaje sve teže održiv zbog starenja stanovništva, pada nataliteta i dužeg životnog vijeka. On podsjeća da je temelje modernog penzionog sistema krajem 19. vijeka postavio njemački kancelar Oto fon Bizmark, u vrijeme kada je na jednog penzionera dolazilo oko pet zaposlenih.
– Takav odnos omogućavao je da sistem međugeneracijske solidarnosti funkcioniše bez većih problema. Danas je situacija potpuno drugačija. Zbog starenja stanovništva i manjeg broja radnika, u mnogim evropskim zemljama odnos zaposlenih i penzionera dramatično je pogoršan, a u pojedinim državama približava se odnosu jedan prema jedan, što sve više opterećuje javne finansije i dovodi u pitanje dugoročnu održivost sistema – naveo je Đukanović za “Glas Srpske”.
On ističe da će finansijsko planiranje morati da počne mnogo prije odlaska u penziju. Lična štednja, dugoročno investiranje i stvaranje dodatnih izvora prihoda, poput ulaganja u investicione fondove, akcije, obveznice ili nekretnine, postajaće sve važniji dio finansijske sigurnosti. Kako naglašava, cilj nije da državna penzija bude zamijenjena, već da bude dopunjena sopstvenom ušteđevinom i prinosima od investicija kako bi se u starosti zadržao životni standard.
Đukanović posebno naglašava da je najveća prednost vrijeme, jer čak i relativno mala, ali redovna izdvajanja tokom više decenija mogu, zahvaljujući složenoj kamati i prinosima od investicija, stvoriti značajnu finansijsku rezervu. Zbog toga savjetuje da se sa štednjom i investiranjem počne što ranije, umjesto da se budućnost zasniva isključivo na državnoj penziji.
Problemi sve veći
OECD upozorava da će u narednih 25 godina stanovništvo njegovih članica značajno ostariti. Na svakih 100 osoba starosti od 20 do 64 godine broj starijih od 65 godina povećaće se sa 33 u 2025. na 52 do 2050. godine. Za poređenje, 2000. godine taj odnos iznosio je 22 starije osobe na 100 radno sposobnih. To znači da će sve veći broj penzionera zavisiti od sve manjeg broja radnika koji uplaćuju doprinose. Zbog toga evropske države već mijenjaju pravila i produžavaju radni vijek kao jedan od ključnih načina očuvanja penzionih sistema.
Info Bijeljina
