Svako peto dijete u BiH žrtva je seksualnog nasilja: “Preživjeli šute jer društvo nije spremno čuti njihov krik”
„Preživjele više boli šutnja cijelog društva nego sam čin zlostave, to što predatori mirno nastavljaju život i traže druge žrtve, a preživjeli dobiju doživotni zatvor i uz nadu da uz mnogo sati terapije i dobrog stručnjaka mogu živjeti donekle normalan život“, riječi su Anese Vilić, koja je edukant psihoterapije pod supervizijom i aktivistkinja za zaštitu djece. U emisiji Novi dan, između ostalog, govori o tome kako seksualni predator ili pedofili pronalaze svoje potencijalne žrtve i kako izgleda proces groominga.
Prema istraživanju Vijeća Europe, svaki peti maloljetnik doživio je neki oblik seksualnog nasilja, a 80 posto su djevojčice. Iz UNICEF-a BiH su naglasili kako je najalarmantnija prijetnja seksualne eksploatacije i zlostavljanja na internetu.
“Vijeće Europe radilo je istraživanje i ima kampanju koju je pokrenulo ‘One in Five’. Također UNICEF ga je pratio sa istim tim podacima, a dosta zemalja ima poklopljene takve podatke. Nažalost Bosna i Hercegovina ne radi nacionalna istraživanja. Međutim, Hrvatska je radila isto istraživanje i dobila ‘One in Five’, tako da mi to preuzimamo i kažemo da je u Bosni i Hercegovini svako peto dijete seksualno zlostavljanje. Šutnja je velika, a broj preživjelih također veliki. Najčešće progovore tek u odraslosti. Ono što je važno znati, zašto je šutnja tako velika, je da je vrlo često počinitelj neko kome djeca vjeruju. Devedeset posto počinitelja su djeci poznate osobe. Do 50% su roditeljske figure, najčešće otac, očuh, partner majke i tome slično. Sljedeći 20% idu bliski članovi porodice i onda 20% drugih ljudi su oni koji su djeci bliski iz povjerenja, učitelji, treneri, na bilo koji način da imaju dostupnost djeci. Svega 10%, kada govorimo o počiniteljima, su djeci nepoznate osobe i to je najčešće u današnje vrijeme u online obliku”, pojašnjava Anesa Vilić.
Ova pojava kontaktiranja odraslih putem interneta, djece ispod 16 godina, radi uspostavljanja seksualnih kontakata javnosti je poznata kao grooming.
“Grooming je cijeli jedan proces. Kako uopće seksualni predatori, nisu svi oni pedofili, a kako seksualni predatori dolaze u kontakt s djecom? Mi moramo voditi računa da su to obično ljudi koji biraju znanja i zaposlenja koje im daju lagan pristup djeci. A oni pritom, ma kako mi to čudno gledali, jako vole djecu, vole provoditi vrijeme s njima. Jako im posvećuju pažnju, imaju jako puno vremena i strpljenja i mnogo su uključeni u to što djeca vole. Zainteresirani su za njihove interese, koje su to igrice, koji su to sportovi, koji su to igrači, šta je djetetu interesantno, šta voli… I tako traže početak kontakta. Kada kažem grooming, to je zavođenje koje se ne odnosi samo na dijete koje će biti preživjeli. To je cijela okolina, tako i oni čuvaju anonimnost. Znači, naša šutnja njima omogućava da oni rade to što rade. Oni groomaju cijelu porodicu, vrlo su uglađeni, na njima se ne vidi ništa što će reći da je on seksualni predator”, ističe Vilić.
Nakon uspostave kontakta s djetetom, naredni korak je, kaže, razvijanje odnosa i procjena rizika.
“Dijete je obično iz disfunkcionalne porodice, nema dobar odnos sa roditeljima, zna čuvati tajne, nečim drugim je obavezano da čuva tajne, ima emocionalnu povezanost sa zlostavljačem i tako procjenjuje rizik koje dijete, jer neće svako dijete ući u taj krug seksualnog zlostavljanja. Određena djeca na određeni način ulaze u takvo nešto. I onda ide ekskluzivitet – ja sam tvoj prijatelj, ja te razumijem, ja sam tu za tebe. Na takav način ide uspostavljanje odnosa – ‘ovo je naša tajna’. Zato je ključna rečenica koju roditelji trebaju naučiti djecu. Nema tajne između odrasle osobe i djeteta. Imamo iznenađenja, kada pripremamo tortu, kada čuvamo poklon, to su iznenađenja, to nisu tajne. Prvi put kada odrasla osoba kaže djetetu ‘mi imamo tajnu’, sve lampice se pale, čak i da ne bude ništa. Ali to je jedan signal koji govori o tome da nešto nije okej. Jer, u protivnom, nemate potrebu kao odrasla osoba imati tajnu s djetetom. I onda na kraju se polako uvodi seksualna tema. Najčešće krene od izlaganja pornografiji do poticanja na kontakt. I to je zahtijeva vrijeme. Nema seksualnog zlostavljanja koje je odjednom, iznenada, na brzinu. To je rijetko”, napominje Vilić.
Pojašnjava i zašto koristi termin “preživjeli”, a ne žrtva.
“Zato što žrtva umanjuje ono što su djeca prošla u tom procesu i kako su izašla i s kojom snagom su izašla. Zato se često čak i u Americi, a i kod nas, koristi takav izraz. Umjesto žrtve koja umanjuje taj dojam, koristi se ‘preživjeli’, kaže.
Prosjek godina razotkrivanja je od 10 do 16 godina, a pojedini preživjeli nikada ni ne progovore.
“Jedna važna inicijativa koja se sada kod nas nazire, da li će nešto od nje biti ili ne, to ne znam, a to je da se ukida zastara za takve zločine. Trenutno, prema mojim saznanjima, tek Velika Britanija i Srbija imaju takav zakon da nema zastare za seksualne delikte nad djecom. Mi smo, koliko znam, u parlamentarnoj proceduri – dio izmjena zakona govori i o tome. Svega deset posto djece će reći odmah i to se najčešće dešava kada je kontak bio s nepoznatom osobom, dođu kući i kažu: ‘Desilo mi se to’”, kaže Vilić.
Oko 20 posto djece u ranoj dobi će otkriti to kroz simptome koje, ističe Vilić, odrasli mogu vidjeti ako žele.
“Pokažu na različite načine, od nespavanja, poremećaja ishrane, na različite načine ponašanja pokažu da nešto nije uredu. I onda ako smo dovoljno zainteresirani idemo u istraživanje šta se desilo”, dodaje.
Međutim, 30 posto osoba nikada ne progovori o tome šta im se dogodilo, dok 40 posto njih izgovori to u sigurnosti terapijskog prostora, kaže Vilić. Ono što ostaje probleme jeste što često biraju da to ne kažu roditeljima.
“O tome se šuti jer, za početak, društvo nije spremno da to čuje. Društvo uopće nije spremno da čuje takav krik. Vrlo često imamo situaciju da, kada su u porodicama takva dešavanja, svakome bi bilo prirodno i logično da, kada se to otkrije, majka stane na stranu djeteta. Proces da se to dogodi je dugotrajan skoro koliko i da dijete zacijeli ranu zlostavljanja, jer najčešće je taj osjećaj srama i krivnje i same majke koja je birala takvog partnera i čuvanje jednog zamišljenog savršenog svijeta je jače od povjerenja u dijete. I onda biramo to da vjerujemo prije partneru da on to zaista ne bi mogao uraditi, nego da idemo varijantom da pomognemo djeci. I onda mi od nezlostavljećujeg roditelja pokušavamo dobiti podržavajućeg roditelja da bude podrška djetetu jer je to ključ za oporavak”, pojašnjava Vilić.
Zašto djeca uglavnom šute?
Mnogo je razloga zbog kojih djeca često šute, a najčešći je to zato što su sigurna da im se neće vjerovati.
“Oni imaju unutrašnji osjećaj da im se neće vjerovati, da će se propitivati da li je to istina, zašto… Pogotovo ako odmah ne kažu, onda ih se pita zašto ranije nisu rekli. Ne postoji rečenica koja se u kontaktu sa preživjelim koristi, a počinje sa ‘zašto’. ‘Zašto nisi rekao?’, rekao si onda kada si mogao reći, kada je neki empatični svjedok došao preko puta tebe i pokazao interes da ti se nešto desilo i da želi čuti, i onda je i to proces. Djeca šute i zato što su emocionalno povezana s tom osobom. Ona nju jednako vole kao što osjećaju da nešto nije uredu i to je ta jako teška pozicija splitinga koja se u djetetu događa gdje on ne zna da li je nešto do njega, možda je sve to normalno, to tako treba, pa sigurno me on voli, on me ne bi povrijedio… Boji se da će povrijediti porodičnu koheziju, jer najčešće se porodice raspadnu nakon spoznaje da se takvo nešto desilo. Naravno, počinitelj bude izmješten, a porodica poslije jako teško uspostavlja neku drugu dinamiku”, ističe Vilić.
Poručuje da društvo treba malo “otvoriti glavu i biti tu za dijete”.
“Ključna rečenica je da kada zlostavljamo djecu, djeca ne prestaju da vole nas, nego prestaju da vole sebe. I to je nepopravljivi gubitak. Oni imaju osjećaj da im je skršen cijeli svijet, slika o sebi, slika o drugima, slika koju su do tada imali, jer osoba koju vole ih i zlostavlja. Užasno je teško pomiriti to dvoje u vlastitoj glavi i biti funkcionalan u društvu. Što je najtužnije oni su jako često vrlo funkcionalni, dok ih nešto ne preplavi”, zaključuje Vilić.
(N1)