Hrvatska je zemlja tisuću otoka, a nekolicina se prodaje u oglasnicima i to za milijunske cifre od kojih se običnom smrtniku vrti u glavi. No, privatni otoci nisu za obične smrtnike, malo je onih koji si mogu priuštiti svoj otok, svoj svijet. Oni koji to mogu, slavni i bogati, od kupnje hrvatskih otoka odustaju već na prvom koraku. Novac, naravno, nije problem, ali nešto drugo jest.
Veli Školj u malostonskom zaljevu prodaje se za 3,2 milijuna eura dok se druga dva otoka nalaze u šibenskom arhipelagu, a cijena je na upit.
Veliki je problem, tumači Biliškov, što je na malim otocima zabranjena gradnja pa bogati kupci odustaju već na prvoj stepenici.
“Zakoni idu protiv vlasnika otoka, gradnja je minimalna ili nikakva pa otoci stoje neiskorišteni. Ako postoji kakva stara kuća ili građevina dozvoljena je rekonstrukcija u identičnim gabaritima. Međutim, najnoviji primjer koji imamo s prodanim otočićem kod Trogira, pokazuje da ni to nije slučaj jer je vlasniku odbijena dozvola za rekonstrukciju objekta koji je na njemu. Žalio se pa ćemo vidjeti kakav će biti epilog. Ali ograničavanje gradnje je u startu veliki problem. Zbog toga su naši mali otoci, iako iznimno zanimljivi i vrijedni, zapravo nevidljivi”, kaže Biliškov.
Hrvatska ima 1.244 otoka, a 66 ih je samo naseljeno. Više od 80 posto u vlasništvu je države, a oni koji su u privatnom uglavnom se radi o obiteljskom nasljeđu. U posljednjih 15 godina prodano je desetak otoka, kaže Biliškov i dodaje kako nema straha od rasprodaje hrvatskog otočnog blaga.
Svaki se privatni otok prvo na prodaju mora ponuditi gradovima odnosno općinama, županiji te državi na čijem se teritoriju otok nalazi. Ukoliko oni nisu zainteresirani za kupnju, a u 99 posto slučajeva nisu, otok ide u cijelosti u slobodnu prodaju, ali nikad po nižoj cijeni od početne.
Hrvatska treba grčki model
“Grci imaju jako dobar model koji bi trebala uvesti i Hrvatska. Grčka je dopustila izgradnju u strogo kontroliranim uvjetima, a svoje male otoke daje u koncesiju na 50 do 99 godina. To bi bio velik prihod za našu državu, a s druge strane privukli bi bogatu klijentelu i svjetsku elitu koja bi još pogurala Hrvatsku kao turističku destinaciju na svjetskoj karti”, smatra Jasminka Biliškov.
Ono što sada zakon dozvoljava vlasnicima malih otoka je da na površini od tri hektara imaju OPG te je u tom slučaju gradnja dozvoljena. Može se graditi na površini od 400 metara kvadratnih nadzemno i 1.000 metara kvadratnih podzemno i razvijati poljoprivredni turizam. No, to se može realizirati samo ako površina otoka to dozvoljava. A često vlasnici otoka nemaju niti prostor za osobnu higijenu niti imaju gdje privezati brod što dovodi situaciju do apsurda, kaže Biliškov.
“Otočići bi trebali biti biseri, a ispada da mali otoci postaju odlagališta otpada s velikih otoka. Želimo imati bogate goste, a mali otoci su idealno što im možemo ponuditi, pod strogo kontroliranim uvjetima, naravno. Dok na taj način ne reguliramo pitanje malih otoka, oni će, nažalost, i dalje biti nevidljiva Hrvatska”, zaključuje Jasminka Biliškov.
